Značenje govora i gesta za razvoj djece

Emotivna sigurnost mora biti prvorazredni cilj za razvoj mališana, ali jezik je po važnosti odmah do nje. Pokušaji da se komunicira putem gesta, zvukova i konačno riječi neki su od istaknutih miljokaza za prve dvije godine djetetova života. Nakon rođenja, novorođenče stvara sitne zvukove nalik životinjskim. To napreduje do gugukanja, ćurlikanja, cmoktanja i pucketanja jezikom. Zatim beba počinje općiti i uzvraćati osmjesima, grgljanjem i skvičanjem; praviti snažne napore da tepa samoglasnike i zatim suglasnike; da oblikuje slogove i njihove lance; da oponaša riječi; da razumije značenja riječi i njihova sprezanja; da izgovori pojedine riječi, polurečenice i, konačno, kratke rečenice.

Taj slijed je toliko nepogrešiv i posvudašnji da zapaženi lingvist Noam Chomsky smatra usvajanje jezika automatskim ljudskim nastojanjem. "Učenje jezika nije nešto što dijete stvarno čini", piše on u svom radu iz 1988. godine Language and Problems of Knowledge. "To je nešto što se događa djetetu smještenom u prikladnu sredinu." Ali zašto se učenje jezika "događa" djetetu? I što je "prikladna sredina"? Steven Pinker, Chomskyjev sljedbenik i profesor na Massachusetskom tehnološkom institutu, ide jedan korak dalje: u svojoj knjizi iz 1994. godine The Language Instinct, on izjavljuje da je jezik ljudski instinkt zasnovan na genetskim uputama i na sazrijevanju centara za govor u djetetovu mozgu.

Koja je najbolja sredina za njegovanje zdravog razvoja jezika? Kao što zdrav razum nalaže, odgovor je: sredina bogata govornim, pisanim i gestikularnim jezikom. Budući da iskustva gledanja, slušanja i oblikovanja riječi stimuliraju neuralne dendrite i veze u mozgu i uzrokuju rast i specijalizaciju jezičnih centara lijeve polutke, i budući da to, zauzvrat, omogućuje bebi da efikasnije razumije i govori, dijete, uronjeno u komunikaciju, upija i stimulaciju mozga i emocionalni razvoj.

Neki ljudi se osjećaju glupavo u obraćanju bebi. Tako malo dijete ne može razumjeti ili odgovoriti, umuju oni, dakle zašto se mučiti pokušavajući komunicirati umjesto da se pričeka? Međutim, ako su Jacques Mehler i njegovi pariški kolege u pravu da su desno uho i lijevi mozak predisponirani za razaznavanje riječi, tada će jezik kojega se čuje prije rođenja i odmah nakon rođenju stimulirati to područje da se razvija i raste. Psiholozi su nedavno izvijestili o značajno boljim rezultatima u testovima kvocijenta inteligencije među djecom čiji su im roditelji naveliko pričali dok su bili bebe i mališani, u usporedbi s djecom čiji su roditelji s njima manje komunicirali. Neki pažljivi roditelji izvještavaju da razgovaranje s bebom promiče njezinu kreativnost i sposobnost rješavanja problema, a kako postaju starija, njihovu sposobnost čitanja, pisanja i donošenja odluka. Govorenje bebi prije nego što počne oblikovati riječi također pomaže djetetu otkriti načine da usmjeri pažnju i da se druži. Tepanje i zatim nastojanje da se oblikuju slogovi i riječi zahtijevaju i grade moždani temelj jezika. Ako roditelji i skrbnici podupiru, bebina sposobnost komuniciranja, koliko god bila mala, također daje osjećaj postignuća i kontrole nad jednim vidom njenog svijeta.

Jednostavno, nema zamjene za svakodnevno općenje jezikom koje pružaju roditelji. Postoji, međutim, još jedan medij, zvan "bebski znakovi" koji bi jednom mogao postati glavni oblik komunikacije za obitelji s malom djecom. Bebski znakovi bili su otkriće psihologinje Linde Acredolo i njene kolegice Susan Goodwyn, kad je njena kćerka, Katie, imala svega godinu dana. Katie, koja je u to vrijeme mogla reći samo "maca" i nekoliko drugih riječi, jednoga je dana sjedila u Acredolinom dvorištu pored nekog cvijeća. Okrenula se Lindi i šmrknula nabravši nos, a psihologinja je shvatila da je Katie upravo izumila svoj vlastiti simbol za "cvijet". Katie je tijekom sljedećih nekoliko tjedana stvorila još nekoliko znakova: pušući kroz naškubljene usne za "riba" i dodirujući kažiprste obiju ruku za "pauk". I, naravno, rabila je univerzalno mahanje rukom sa značenjem "zbogom".

Tijekom godina, Acredolova i Goodwynova bile su sve više očarane tim jezikom gesta i njegovim implikacijama. "Polje razvoja djece postaje sve svjesnije sposobnosti koje bebe imaju i onoga što znaju", kaže Acredolo, a rabljenje ovih i drugih gesta bio je način da razumiju bebin svijet, da ublaže njene predverbalne frustracije i da podrže njeno zanimanje za jezik prije nego ga je mogla stvarati.

Radeći s Katie, Acredolova i Goodwynova su izumile desetke znakova za predmete i poslove kao što su:

Umjesto da sjede i podučavaju ili treniraju Katie, žene bi usputno unijele te znakove tijekom razgovora. "želiš li izići (pokret pritiskanja kvake)?" Ili, dok bi zajedno gledale knjigu: "Gledaj, slon (prst lamaće s vrha nosa) pije (palac k nosu)!" Ili, tijekom večere. "želiš još (prst lupka po drugom dlanu)?"

Katie, koja je sada tinejdžerka, ne samo da je lako usvajala nove znakove i voljela općiti s njima, već je također počela govoriti nekoliko mjeseci ranije nego njeni vršnjaci i isticala se u čitanju, pisanju i govorničkoj vještini tijekom cijeloga školovanja. Ona je, naravno, bila dijete sveučilišne profesorice koja je cijenila i jezik i učenje. Zbog toga su se Acredolova i Goodwynova pitale bi li "bebski znakovi" djelovali na drugu djecu iz prosječnije sredine, kao i na djecu sa zakašnjelim jezičnim vještinama. Tako su sa svojih položaja na Kalifornijskom univerzitetu u Davisu i Kalifornijskom državnom univerzitetu u Stanislausu dobile velika sredstva i oglasom potražile dobrovoljce.

Ove istraživačice su radile sa 140 obitelji s jedanaestomjesečnim bebama. Acredolova i Goodwynova su jednu trećinu obitelji podučile "bebskim znakovima", drugu trećinu su podučile da u ophođenju sa svojom djecom naglašavaju vokalni jezik, a ne znakove, a posljednju trećinu su zamolile da jednostavno sudjeluju u razvoju općeg ispitivanja, bez da su ih upoznale sa svojim zanimanjem za jezik.

Acredolova i Goodwynova su pronašle da uspješnost sa znakovima koju je pokazivala Katie, nije bila neobična, niti se radilo o njenoj jezičnoj akceleraciji. Mališani koji su se upoznali s "bebskim znakovima" ranije su počeli govoriti i razumjeti riječi i s tri godine su još uvijek bili u prosjeku četiri i pol mjeseca napredniji i u jednom i u drugom. Trenutno ponovno testiraju ovu djecu u dobi od sedam godina. One opisuju svoje istraživanje u svojoj knjizi iz 1996. godine Baby Signs: How to Talk With Your Baby Before Your Baby Can Talk.

Neki kritičari su bili uvjereni kako će dopuštanje djeci da rabe geste odgoditi uporabu govora, pretpostavljajući da djeca nikada neće uložiti napor da govore ako mogu zadovoljiti svoje potrebe pokazivanjem i grgljanjem. Drugi su bili sigurni da su relevantne varijable bili roditeljski interes i pažnja, a ne sami znakovi i geste. Međutim, time što su Acredolova i Goodwynova napravili kontrolnu grupu koja je poticala govor, ali nije rabila geste, dokazali su da su upravo sami "bebski znakovi" ostvarili glavni napredak.

Ako prihvatimo njihove nalaze, kakva je korist od općenja i razumijevanja u ranijoj dobi? "Mi ne znamo dugoročne posljedice za dijete", kaže Goodwynova "ali naš cilj nije bio posebice pospješiti jezik. To se svakako događa i to nam je drago. Ali naš primarni cilj bio je pomoći emotivno ojačati vezu roditelja i djeteta. Više se zanimamo za obogaćenje ophođenja roditelja i djeteta, smanjivanje frustracija, za pomoć vrtićima da se bave bebama s kojima ne mogu komunicirati." Drugim riječima, dodaje: "Nas zanimaju sretnije bebe."

Acredolova nastavlja: "Kad imate osjećaj da bebe mogu gledati svijet i odabrati stvari koje ih zanimaju i vidjeti kako radi njihovo pamćenje, jer mogu "govoriti" o iskustvima rabeći "bebske znakove", roditelji razvijaju novo poštovanje prema bebama i to je vrijedno za obiteljske odnose." Ovaj tim, pored drugih istraživanja, rabi "bebske znakove" kao pomoć djeci čije jezične vještine, iz različitih razloga, kasne.

Poput mnogih istraživača ranog djetinjstva i kao gotovo svatko koji provodi vrijeme s bebama i mališanima, Acredolo i Goodwynova su promatrale to što je Lewis Carroll nazvao "snene zadivljene oči". "Djetinjstvo je", pišu one, "vrijeme uživanja u čudima svijeta, otkrivanja kako stvari funkcioniraju, i dijeljenja radosti i strahova koji ispunjavaju svaki dan s važnim ljudima." Bebe nisu zadovoljne da sa strahopoštovanjem i znatiželjom jednostavno zure u avion, pticu ili neki cvijet. "One žele nekome govoriti o tome."

Jasno je da golema eksplozija razvoja mozga leži u osnovi razvojnih miljokaza između rođenja i druge godine. Način na koji roditelji brinu za bebu i mališana može pomoći odrediti tok razvoja mozga i djetetovo ponašanje, od refleksa nalik životinjskim do hodanja, pričanja i samosvijesti. Ljubav, ohrabrenje, stimulirajuća sredina bogata mjestima i stvarima za istraživanje i obilna količina verbalne komunikacije mogu pomoći djetetu da dobije najbolji početak.

Autor: dr. sci. Marian Diamond, dr. med., Kalifornijsko sveučilište, Berkeley
poglavlje iz knjige "Čarobno drveće uma: Kako zarvijati inteligenciju, kreativnost i zdrave emocije vašeg djeteta od rođenja do adolescencije (Ostvarnje, 2002.)
Copyright: Ostvarenje, Lekenik. Objavljeno uz dozvolu Izdavača

Pročitano: 22056 puta.